Scrolling, I came across this picture, and I remembered my grandmother who spent the last 5 years of her life in bed. In the end, she barely spoke, but during each of my visits she told me: school first, then she was pointing with her hands as if she were steering the wheel, referring to the driver’s licensethen get married, but it’s better not to". (I was thirteen when she died, so I didn’t pay that much attention to those words at the time)
Today, I have no idea what her life with her great-grandfather was like, and she must have told me that for a reason. I also remember her for the fact that she made a great čoru pie, and somehow I believe that the male side remembers her exclusively for that, and that makes me sad.
What is the situation with you? How well did you know your grandparents and did you get similar advice?
https://i.redd.it/m2mmqkgenscg1.jpeg
Posted by Primary-Owl-9086
17 Comments
Pa ja ne znam da li postoji bilo ko iz iole normalne porodice u BiH kome nisu savjetovali da uči školu?
Iskreno mislim da su ti vjerovanja skroz pogrešna, evo recimo niti jedna od mojih nana nije bila dobra kuharica, tako da ih ne mogu nažalost pamtiti po dobrim jelima.
Kod nas u BiH i jeste veliki problem što dosta savjeta dobijamo od ljudi koji su razočarani životom.
Neni je njen otac zabranio da se skoluje, da cita, i da pise a kaze da je to najvise voljela. Odrasla je na selu i vidjela druge svojih godina kako su uspjele napredovat u zivotu. Udala se sa 18 i imala dvoje djece sa djedom. Skolovala se nije dalje jer je bilo stid tako kasno. Mora nije vidjela, toliko je cari naseg svijeta i historije propustila radi njenog oca. Dok vecina nas vidi velicinu naseg svijeta i opet se osjeca nekako povezano u danasnjem vremenu, njoj svijet staje na granicama kantona. Sarajevo joj je Dubai. A druge zemlje, pogotovo van Evrope se cine kao fantazija. Kad pogledam nju i drugu rodbinu kojoj su date te prilike koje ona nije imala, shvatim kolko je zapravo znanje i ucenje jako i zasto se toliko potenciralo prije.
Mi generalno imamo društvenu apatiju u poznavanju predaka. Kako bližih tako i daljih, te sa time i njihovih života, jebi ga balkanski problem. Koliko puno ljudi zna odakle su porijeklom, šta su im predci radili i koliko su ne/doprinjeli društvu?
Mislim da je ova slika pretjerana jer naznačava da muškarci, odnosno dječaci, imaju olahk i ponizan odnos sa i prema starijim generacijama te da nekako manje poštuju svoje majke, seste, nane…itd. Naravno da ima misogenije ove vrste u društvu (u nas naročito izražene), no treba se pristupati njoj na individualnom nivou kako bi se efektivno suzbila. Mahanje prstom i optuživanje na način slike iznad, da su muškarci univerzalno zlonamjerni svim ženama pa čak i najmilijim svodi se na generalizaciju te poništavanja upravo tih principa borbe za ravnopravnost koji treba biti univezalni cilj, upravo ovim predstavljen kao rat spolova a ne kao rat protiv zastarjelih vrijednosti.
Vjerujem da sam poznavala svoju majku (očeva mama) jako dobro. Imala je zdravstvene probleme on and off i od neke moje 12. godine sam joj morala pomagati sa doslovice svim aktivnostima.
Mamina mama je bila psihički bolesnik i nisu me izlagali roditelji tome. Ono malo što sam je vidjela je bila divna prema meni.
#normalizegenderwars
Normalizujmo pričanje ženama detalje rata
Curice čuju “babo nekad popije i malo je težak ali se trudi i daje mi šta poželim” (*)
Muški čuju ptsp mortus pjan priče zašto babo pije i kako su mu u logoru na njegove oči tukli prijatelja iz djetinjstva dok mu se mozak nije prosuo po zemlji itd
Nek i ženska djeca ne budu po staklenim zvonom
(*) I onda pišu postove na redditu tipa “meni je ćaća dao sve ali me nije *volio*, ja sam žrtva”
Ko je za sesiju plakanja, [preporučujem ovaj thread story-ja](https://www.instagram.com/s/aGlnaGxpZ2h0OjE3OTQwNTI0MDU3NzY3NzYy?story_media_id=3440455801916982968_40223929081&igsh=MWhnczA3NnpqZDdoMw==), duša mi se stegnula dok sam čitala.
Mojoj rahmetli neni/baki otac nije dao da se školuje. Ali opet je bila inteligentna žena koja je pamtila narodne epove i pjesme i prepričavala ih kasnije (samo jedan primjer njene inteligencije).
Odgojila je 14 djece (među njima i mog oca). I svi su završili najmanje srednju školu, neki čak i fakultete.
Kada je bio rat, na TVu je gledala Američku sekretarku Albright koja je davala interviju i rekla je: “Ja svom ocu neću nikad da halalim (oprostim) što me nije pustio da idem u školu, da jeste ja bi bila kao Madeleine Albright”.
Šteta što je takav potencijal ostao u jednom selu.
Ne znam evo moja nana izgubila 3 sina i muža (mog djeda) u ratu
Odveli ih i to je bilo to. Tijela nisu nađena. Ona je živila do 2015.
Prestanite s gender wars glupostima. I žene i muškarci imaju probleme u životu.
To neko guranje svojih trauma na djecu kao što je opisano na slici samo štetu radi, pogotovo ako je bazirano na spolu.
Trebaš ubit dijete u pojam zato što su stvari nekad bile drugačije?
Žao mi je stvarno što ti baba nije mogla girlbossovat po Instagramu a đedo gledat Andrew Tate shortove nego su imali surove živote u surovim vremenima
Obje moje nene (i oba djeda) su imali jako teske zivote u poredjenju sa mnom,ali cisto sumnjam da bi iko od njih zrtvovao ijedno od svoje djece za izlet na Ibicu ili predavanje kod Kazaza na FPN kao sto impliciraju drugi komentatori.
O bakama ne znam ništa ali moja tetka je skoro umrla i imala je jako tužnu životnu priču, pošto je bila najstarija od šestoro dijece (20 godina starija od mog oca), nisu joj dali da uči već je ona gajila braću i sestre, te se nije udala ‘ na vrijeme’ htijela je da ide za Njemačku – tad se moglo lako otić, ali joj nisu dali već su je udali za dječka od 16 godina da ne bude sramote 🥲. Nakon nekog vremena dječko se zaljubi u drugu ženu, napusti tetku i napravi dijete s ovom drugom. Nakon nekog vremena se opet vrati kod moje tetke a ona se opet ništa nije pitala. S njim je dobila sina koga je gledala kao oko, valjda je jedino on bio njen. Tetak se propije, vijerovatno ni njegova sudbina nije bila mnogo bolja, kako su živjeli jedno s drugim ni bog ne zna. Doživi da joj sin pogine mlad i jadna čekala je da umre decenijema.
Nisam ništa znala do svoje 30. Godine.
Pamtila sam je uvijek kao staricu, koja je tiha, povučena, koja pravi jako lijepe ćilime i najbolje sireve. Duša me boli, da sam znala drugačija bih bila prema njoj, potrudila bih se da pričam više s njom. Nešto bih…
Počivaj u miru tetka, nadam se da si na boljem mijestu. 🕯️🙏🏽
moja baka je u mladosti bila hipi i studirala je povijest umjetnosti. bila je predivna i draga zena koja je radila bomba kolace za koje mi je hvala bogu ostavila recept kao poklon ovaj bozic. upoznala je didu u gimnaziji od tad su proveli zivot zajedno. znali smo zajedno zapalit joint na balkonu i puno smo pricali o zivotu. pocivaj u miru bako znam da kolaci vise nikad nece bit istog okusa.
Znam životnu pricu moje rahmetli nene ali kada je se prisjećam volio bih da je ne znam. Da me Bog obdario talentom da budem pisac ili režiser napisao bih roman ili bi režirao film zasnovan na njenom životu i posvetio bih ga svim ženama Balkana.
Moj rahmetli deda je bio narodski covjek, plemenit oblih crta lica i blagog pogleda. Uvijek nasmijan i tolerantan, ali na nepravdu ostar. Stitio je uvijek snahe, djecu od sinova alkoholicara. Davao svima i nikad mu nije falilo. Pamtim ga kao velikog covjeka koji je vrijeme provodio igrajuci se sa mnom kao da smo obojica petogodisnjaci. Zivio je 70 godina bez bolesti i preselio u snu. Kako divan zivot.
Nana rahmetli je bila jako inteligentna i snalazljiva. Imala je neobican sarkazam za zenu od 94 godine, izuzetno prisutna i pronicljiva. Imala je 4 razreda skole, ali seoski fakultet i aristotelovu mudrost. Kupovala nam je gace i carape i imala je pun ormar toga. Uvijek je usluge uzvracala protuuslugom u vidu novca, lutme ili hurmasica.
Oboje neoptereceni ratom, bolestima, penzijama (iako su bile minimalne), smarackim pricama itd.
Nisu nas nikad tupili, pa smo mozda zato i voljeli njihovo drustvo. Nije bilo podjele: ja sam ovo – ti ces ono. Zao mi je sto je ovo rijedak slucaj, ali s druge strane drago mi je sto je bilo ovakvih ljudi. Mi nismo svjesni da odgajanjem samog sebe odgajamo generacije iza nas.
Moja nene i skoro sve njene sestre su prolazile kroz pakao čitav život. I zato sam posebno alergična kad se krenu glorifikovati ta vremena i “prave vrijednosti”.
Jedna je bila šefica Mostarske bolnice.
Ima zanimljivu životnu priču. Otac joj je bio gradonačelnik Zenice (musliman) a majka Njemica (katolkinja). Imala ime *insert typical Christian first name*-*insert Muslim first name*.
Uglavnom, tokom rata je koristila oba imena, zavisilo ko je pitao.
Sestra joj je bila žena o kojoj se priča u najpoznatijom exYu pjesmi. Muž (moj djed) bio poznati agroekonom u exYu.
Druga je bila jedna on najsnažnijih osoba ikada. Živjeli smo sa njom poslije rata, pa me sve naučila.
nana sa oceve strane zavrsila samo 4 razreda osnovne skole jer joj nisu naravno dali jer je zensko, meanwhile braca joj pozavrsavali fakultete i jedan cak doktorirao. kaze da je htjela dalje se skolovati i da bi stvarno uspjela u tome. nana sa mamine strane je zavrsila srednju trgovacku skolu i radila je u struci medjutim ona je dosta dosta mladja ( 1959. godiste) tako da ima i to
Ma tuzan su zivot nase bake / nane zivjele. Znam jednu koja je imala malo “bolji” gradski zivot …Ali kad se podvuce – svi mi iz dugujemo vise nego sto zapravo mislimo. Svime su se one napatile.